Teizam-ateizam-antiteizam-agnosticizam
Teizam je vjerovanje u opstojnost jednoga (monoteizam: Bog, Jahve, Allah, itd.) ili više božanskih bića (politeizam). Ateizam je nedostatak vjerovanja u bilo kakvog boga ili drugoga onostranog bića. Antiteizam je aktivno suprotstavljanje vjerovanju u Boga ili u bogove. Agnosticizam je stav prema kojemu ne možemo znati ima li kakvih onostranih bića ili su ta bića naše utvare. Teizam se može zastupati bilo privatno bilo pak, kao što je to najčešće slučaj, u okviru organizirane vjerske zajednice (crkve, sekte, itd.), koja je u pravilu hijerarhijski strukturirana. Ateizam, antiteizam i agnosticizam također mogu biti stvar privatnog uvjerenja (te odatle proizlazeće osobne prakse), ali ateizam i antiteizam mogu biti i organizirani, što se događa u slučajevima kad neki pokretili neka stranka (posebno ako je uspostavila kontrolu nad državom) organizirano propagira (ili čak i nameće) ateistički pogled nad svijet.
Religioznost-ireligioznost-antireligioznost
Religioznost označava odnos osobe ili zajednice spram transcendentnog bića, ona može biti privatna (posebno kad se radi o osobama koje zastupaju privatni teistički pogled na svijet) ili javna (kad se vjerska zajednica javlja kao posrednik između vjernika i onostranosti), pa se religioznost očituje posredstvom sudjelovanja u obredima i drugim vjerskim okupljanjima. Ireligioznost je praksa onih osoba koje nemaju potrebe za vezivanjem za onostranost, dok je antireligioznost aktivan stav onih osoba (ili organiziranih skupina) usmjeren na suzbijanje svake manifestacije religioznosti.
Dogmatizam-kritičko mišljenje
Svaka organizirana vjerska zajednica (Crkva, sekta, itd.) posjeduje neki korpus dogmi, neupitnih istina koje su dane objavom ili predajom i u koje se bez ikakve sumnje mora vjerovati ukoliko se hoće pripadati dotičnoj zajednici. Dogmatizam je pak stav koji ne mora izravno biti vezan uz prihvaćanje vjerskih dogmi: Dogmatična je svaka osoba koja unaprijed vjeruje kako zna (ili uobražava da zna) konačnu i neporecivu istinu o nekim važnim pitanjima. I ateizam stoga može poprimiti oblik dogmatizma. Suprotno je dogmatizmu kritičko mišljenje: sve podliježe sumnji, a kao istinito ili vjerodostojno se može prihvatiti samo ono što je prošlo najstrože provjere – a ni tada to ne treba držati konačnom istinom: nisu li se naši preci milenijima iskustveno osvjedočivali da sunce svakoga jutra izlazi s istoka a svake večeri zalazi na zapad, pa ipak danas znamo da zemlja nije ravna ploča?
Tolerancija
Ako je znanje varljivo a ljudsko su dostojanstvo i potreba za životom s drugima neupitni, onda se rješenje spora između religioznih, drugačije religioznih i ireligioznih mora tražiti na putu uspostavljanja i njegovanja duha tolerancije: trpim sve ono što ne ugrožava moje ljudsko dostojanstvo ili dostojanstvo drugih osoba. Granica slobode je sloboda drugih. Živi li tko u zabludi, nastojat ću ga argumentima uvjeriti da je u krivu, poštujući pri tom njegovo/njezino ljudsko dostojanstvo. No, ako u društvu prevladava duh netolerancije, teško će se uspostavljati bilo kakav dijalog. U tom slučaju sve snage treba usmjeriti na jačanje duha tolerancije nasuprot netrpeljivosti i dogmatizmu bilo koje vrste.
Laicizam-sekularizam
Ovi pojmovi se često brkaju ili uzimaju kao sinonimi. Neki ih razlikuju, smatrajući da se sekularizam odnosi na društvo a laicizam na državu: sekularno društvo je ono društvo u kojemu javno prihvaćene vrijednosti nisu određene dominantnom religijom i stavovima Crkve (ili neke druge dominantne vjerske zajednice), dok je laička ona država u kojoj se i u praksi (a ne samo deklarativno) poštuje ustavno načelo odvojenosti crkve od države.
Klerikalizam
Suprotnost sekularizmu i laicizmu: nastojanje crkvene hijerarhije da dominira nad običnim vjernicima, ali i da ima odlučujuću ulogu u državi i društvu u cjelini, namećući svim građanima/građankama svoje dogme, moralne propise i njihova oficijelna tumačenja kao općeobvezujuća za sve, neovisno o njihovu svjetonazoru i vjeroispovijesti. U ekstremnijim varijantama (klerofašizam, fundamentalizam) nevjernici i krivovjernici se isključuju iz društva.
Vjera i nacija
Premda su monoteističke religije (bar kršćanstvo i islam) po svojoj naravi univerzalističke (tj. nisu religije pojedinog plemena ili naroda, nego je njihova potruka upućena cjelokupnom čovječanstvu), moderni oblici klerikalizma i općenito religijama nadahnutog protivljenja sekularnom društvu u pravilu su obilježeni izjednačavanjem vjere s nacijom, a potom i nacionalne religije s nacionalnom državom: u našoj zemlji i njezinom okruženju to znači da ne može biti Hrvat tko nije katolik i da nijedan katilik u Hrvatskoj ne bi smio biti nacionalno ravnodušan; ne može biti Srbin tko nije pravoslavan, a svi srpski pravoslavci moraju biti svjesni svojega srpstva; svi Bošnjaci su muslimani, svi bosansko-hercegovački muslimani su Bošnjaci…).
Lino Veljak
