Najnovija otkrića o opsegu seksualnih zloupotreba novozelandskih katoličkih svećenika, čije su žrtve u značajnom dijelu maloljetne osobe sa smetnjama u razvoju (pri čemu se procjenjuje da je čak 14% tamošnjeg svećenstva zbog toga bilo obuhvaćeno kaznenim progonom) uklapa se u širu sliku pedofilije među katoličkim svećenstvom.
U novije su vrijeme izbile u javnost brojne afere vezane uz pedofiliju i druge zločine protiv seksualnog dostojanstva ljudskih bića čiji počinitelji dolaze iz redova katoličkih svećenika u Irskoj, Kanadi, Čileu… Nedavno je objelodanjeno i izvješće njemačke katoličke nadbiskupije München-Freising, iz kojega nedvojbeno proizlazi da je u zataškavanju svećenika koji su činili takva gnjusna djela aktivno sudjelovao i bivši papa Benedikt XVI, u razdoblju dok je bio na čelu spomenute nadbiskupije. Možda je u javnosti manje zapaženo da je jedan ugledni i u crkvenim krugovima veoma utjecajan hrvatski teolog objavio rad u kojemu anticipira rezultate istrage o zataškavanju pedofilije u bavarskoj nadbiskupiji, te navodi i podatke prema kojima je u štićenju svećenika-pedofila izravno sudjelovao i papa Ivan Pavao II (kojega je njegov nasljednik proglasio svecem).
Nije, međutim, pedofilija isključivi monopol katoličkih svećenika. Informacijama o pedofiliji među katolicima valjalo bi dodati i podatak da sličnih pojava ima i među vjerskim službenicima drugih zajednica (kako se čini uglavnom samo onima koje svim svojim svećenicima propisuju celibat, ili beženstvo propisuju samo kandidatima za najviše crkvene službe) o čemu, primjerice, govori niz (nikad razrješenih) afera dostojanstvenika pojedinih pravoslavnih crkvi (posebno Srpske pravoslavne crkve).
Iz svega proizlazi jedno: pozivanje na visoke standarde seksualnog morala ne jamči da će glasnogovornici čistoće i obožavatelji ideala djevičanstva u moralnom i praktičkom pogledu biti bolji i ispravniji od onih koji odbacuju ideju da bi se bilo koja crkva ili druga zajednica smjela i trebala pitati o ljudskoj intimi i propisivati društvu i državi što je dopušteno a što nije. Sasvim je jasno: licemjerju tu nema i ne smije biti mjesta.
To se posebno jasno očituje u našoj sredini. Crkva koja je dosad uglavnom uspješno štitila pedofile u svojim redovima (najveća kazna koju su dobili bilo je premještanje u drugu župu, osim malobrojnih slučajeva sudskih osuda na zatvorske kazne, kada se s takvima, nakon odsluženja, postupalo s blagošću koja se, primjerice, uskraćivala razvedenim muškarcima i ženama) nema nikakvo pravo da bilo komu propisuje nekakva moralna pravila. Neka pogledaju balvan u svom oku, umjesto što se bave trunom u tuđim očima!
UO Protagore
