Članak prenosimo u cijelosti. Izvorni tekst je objavljen 13. travnja 2026. godine na portalu nacional.hr, a možete mu pristupiti ovdje. Interview je vodio Boris Pavelić.
Vesna Mihoković Puhovski, utemeljiteljica Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba Protagora, govori za Nacional o strahu nereligioznih, krizi sekularizma i utjecaju Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Proteklog tjedna, zagrebačka knjižnica Bogdana Ogrizovića i portal Ekumena organizirali su javnu tribinu posvećenu 20. godišnjici Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta Protagora. Kako je stajalo u najavi skupa, udruga je “od samog početka okupljala ljude različitih profesionalnih i javnih profila povezane uvjerenjem da ustavno određenje Hrvatske kao sekularne države mora imati i stvarni, a ne samo deklarativni sadržaj”. Tim je povodom Nacional razgovarao s Vesnom Mihoković Puhovski, utemeljiteljicom i članicom Upravnog odbora Protagore.
Vesna Mihoković Puhovski dugogodišnja je aktivistkinja za ljudska prava. Obrazovana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, devedesetih godina sudjelovala je u Otvorenom društvu Hrvatska, a bila je i među osnivačima Foruma za slobodu odgoja, nevladine organizacije za unapređenje obrazovanja utemeljenog na načelima jednakosti, ravnopravnosti, slobodnog izbora, pluralizma, demokratičnosti i društvene odgovornosti.
NACIONAL: Hrvatska je po Ustavu sekularna država. Je li ona to i u stvarnosti? Napreduje li sekularizam, ili s vremenom sve više slabi?
Hrvatska nije izrijekom sekularna država kao što je to na primjer Francuska, no u člancima 40. i 41. Ustava jasno se određuje da je svjetonazorski izbor neprikosnoveno pravo. U tom izboru svi bi građani trebali biti ravnopravni, a vjerske zajednice odvojene od države. No u Hrvatskoj to jednostavno nije tako u bilo kojem području – od obrazovanja, medicine, kulture… U rješavanju, ili bar ublažavanju tog problema mnogo čine organizacije civilnog društva. Utjecaj religije, kad govorimo o europskim zemljama, najjači je u postsocijalističkim zemljama, međutim i tu ima razlika – usporedimo Hrvatsku s nama sličnom Slovenijom.
NACIONAL: Kako je danas u Hrvatskoj biti ateist, nereligiozan ili naprosto religijski indiferentan?
Ako osoba odabere pristup „šuti i trpi“, onda je možda lakše. Ako pak reagira na problem ili nepravdu, suočava se s manje ili više ozbiljnim reakcijama. Sama sam se našla u situaciji kada sam u državnom laboratoriju išla vaditi krv i uočila da na grbu visi krunica. Reagirala sam, i nakon pogleda koji mi je laborantica uputila, ustala i otišla u privatni laboratorij, gdje takvih stvari nema: platiš i sve je u redu. Nekako mogu otrpjeti kad se s takvim problemom sukobljavaju odrasli, ali ogorči me kad se to događa djeci: kada, na primjer, ravnatelj osnovne škole zabrani da učenici koji ne pohađaju vjeronauk taj sat provode u knjižnici, već moraju sjediti na klupi u hodniku uz poruku: “Neka svi vide tko je komunjara“! Takva politika klerikalizacije uzrokovala je da se nereligioznost poistovjećuje s etničkom, svjetonazorskom i političkom pripadnošću. To je veliki problem i još će nam mnogo truda trebati da ga riješimo. Naime, strah od šikaniranja i onemogućavanja u javnom djelovanju plaši ljude i tjera ih na odustajanje ili licemjerje. Radi se o strahu od reperkusija. Jednom nam se javila otočanka u čijem gradu postoji samo jedna ljekarna. Zbog ginekoloških poteškoća dobila je recept za kontraceptivne pilule i kada ih je došla podići, ljekarnica je odbila izdati lijek pozivajući se na prigovor savjesti! Savjetovali smo joj jedino moguće rješenje – da sakupi novac i ode nabaviti lijek u neki veći grad.
NACIONAL: U kojem je dijelu hrvatskog društva, po vašem mišljenju, crkva najutjecajnija?
Ovo pitanje mogu shvatiti i kao regionalno, ali i kao pitanje društvenih određenja kao što je stupanj obrazovanosti, premda ni to nije uvijek pravilo. Također moramo razumjeti i da svi svećenici nisu isti. Po mojim saznanjima, Crkva je najutjecajnija na sjeveroistoku i jugu Hrvatske te među slabije obrazovanim stanovništvom. Istra i Primorsko goranska županija manje su izložene tom utjecaju. Bolje je i u Međimurskoj županiji.
NACIONAL: Kako je, po vašem sudu, vjerski odgoj u školama utjecao na hrvatsko društvo, i kako pojedinačno utječe na djecu?
Škola nije mjesto u kojem djeca uče samo tablicu množenja! Kao udruga uspjeli smo, ako već ne suzbiti, bar ograničiti neka od djelovanja Katoličke crkve u državnim odgojno obrazovnim institucijama. Smatram da je tome nešto pomogla i naša analiza udžbenika za osnovne škole. To je bio opsežan projekt koji smo, kao i sve ostalo, radili volonterski, a materijalne troškove pokrivali iz članarine. Analizu smo javno prezentirali, a pokazala je da u osnovnim školama ima štošta: čistih falsifikata, zanemarivanja informacija, pristupa učenicima kao da su svi katolici… Na primjer, domaća zadaća iz hrvatskog jezika za šesti ili sedmi razred: “Opiši kako ti i tvoja obitelj komunicirate s Isusom“. Kako da taj zadatak obavi dijete ateist ili pripadnik druge religije? Izlaz je ili da laže ili da ne napravi zadaću i dobije negativnu ocijenu. U udžbeniku za vjeronauk, to je već notorni primjer, navodi se da su za Auschwitz krivi ateisti. Već smo se navikli da sve državne odgojno-obrazovne institucije petkom imaju ribu na jelovniku. Kad sam pitala zašto je to tako, rečeno mi je da je riba zdrava. Jest, ali je li samo petkom? Najgori eksces bio je kada je svećenik u državnoj školi na misi tumačio djeci da će njihovi roditelji i prijatelji koji ne vjeruju u Boga “gorjeti u paklu“! Tada je uistinu trebalo žestoko reagirati. No, postoji još jedna razina problema: mnogi nastavnici postupaju mimo nacionalnog kurikuluma. Susreli smo se s odlukom nastavnice da ne obrađuje evoluciju jer je to po njoj glupost, premda je kurikulumom određena! Koliko je sličnih situacija? Premda, iz iskustva znam da ima i obrnutih situacija. Primjerice, nedavno je objavljeno istraživanje politologa Bartula Vuksana Ćuse koji je analizirao retradicionalizaciju u Hrvatskoj i drugim postsocijalističkim državama, i utvrdio da se manifestira u kulturi i obrazovanju, o politici da ne govorimo. Ipak, istraživanje je utvrdilo i da taj utjecaj s vremenom slabi, te da u formativom smislu na generacije Alfa i Z zapravo i ne utječe. Dakle, ima nade! Podsjećam da je Institut za društvena istraživanja kasnih devedesetih utvrdio da su Austrija i Hrvatska jedine države u Evropi koje u sustavu obrazovanja imaju vjeronauk – ne, dakle, religijsku kulturu, nego baš vjeronauk kojemu je cilj “privesti dijete Bogu“. Ali, postoji i bitna razlika između Austrije i Hrvatske – Austrija ima i građanski odgoj koji uspostavlja odgojno obrazovni balans, a kojem se hrvatska vlast žestoko protivi. Ima, istina, svijetlih primjera gdje pojedine škole same uvedu građanski odgoj kao izborni ili fakultativni predmet, ali on nije u kurikulumu.
Politika klerikalizacije uzrokovala je da se nereligioznost poistovjećuje s etničkom, svjetonazorskom i političkom pripadnošću.
NACIONAL: Kako suditi o državi koja je u manje od četiri desetljeća prošla put od striktno sekularističke, kakva je Hrvatska bila u socijalističkoj Jugoslaviji, do izrazito katoličke, kakva je danas?
Eh, suditi je lako, ali treba pokušati razumjeti. Već sam spominjala Sloveniju koja je izašla iz iste politička zajednice, a razlike su enormne: u obrazovanju, kulturi, tradiciji… No ne radi se o državi, nego o onima koji su birani da njome upravljaju. Vladarima Hrvatske u posljednja tri desetljeća očito nije bio cilj da imaju građane, nego podanike i zato se tako žestoko opiru uvođenju građanskog odgoja. “Strah Božji” u tome igra značajnu ulogu. Sjetite se samo Ljilje Vokić, ministrice obrazovanja u vladi Franje Tuđmana, koja je izjavila da ju je otac odgojio pomoću Biblije i šibe, i da ne vidi što je više potrebno.
NACIONAL: Što bi trebalo konkretno učiniti da Hrvatska postane uistinu sekularna zemlja, a da to pritom ne naruši religijske slobode i pravo na prakticiranje vjere?
Teorijski vrlo jednostavno, ali u praksi zasad neizgledno: poštovati Ustav i provesti vladavinu prava aktivno, a ne na papiru. Osigurati pluralizam i vladavinu prava kao nužne pretpostavke demokracije. Dragi Bog je naime, kad je stvarao svijet i čovjeka, bio vrlo kreativan i stvorio nas je svakojake! Naše je da se izborimo da svaki taj „svakojaki“ ima jednaka građanska prava i dužnosti, i to tako da jedni drugima ne nameću svoju “svakojakost”. Sama sam radije pripadnica i najmanje manjine nego da pripadam svjetonazorskoj grupaciji čije postulate ne mogu ni umom ni moralom prihvatiti. Zato sam i zatražila, i dobila, ispis iz Katoličke crkve. Naime, i brat i ja smo u državi u kojoj je religija bila navodno zabranjena – 1948. i 1950. bili kršteni! Živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima je ljudsko pravo koje je utvrđeno i Ustavom RH.
NACIONAL: Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta Protagora osnovana je prije dvadeset godina, 2006. Prisjetite se kakvo je to vrijeme bilo: zašto ste osjetili potrebu zaštititi prava ireligioznih, i koji su bili glavni ciljevi udruge?
U veljači 2006. Milan Polić, profesor filozofije i sociologije s kojim sam u to vrijeme surađivala kao izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja, upoznao me sa svojom idejom osnivanja Protagore. Odmah sam pristala i okupili smo se nas devet istomišljenika suosnivača od kojih smo filozof Lino Veljak i ja još aktivni u Protagori. Milan je, nažalost, prerano umro. U to je vrijeme bilo prošlo već deset godina od potpisivanja ugovora Republike Hrvatske i Svete stolice koji se često nazivaju Vatikanski ugovori, i koji reguliraju pravni položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj, njeno djelovanje u područjima obrazovanja i kulture, gospodarstva, oružanih snaga i redarstva. Situacija u društvu bila je već dulje vrijeme, po našem sudu, vrlo problematična: utjecaj Katoličke crkve na sve sfere života u Hrvatskoj bio je enorman, a nas je dakako posebno brinuo utjecaj na obrazovanje. No valja napomenuti da su Vatikanski ugovori samo ozakonili stanje koje je već postojalo: često se zaboravlja da je vjeronauk kao izborni – ili, bolje rečeno, „izborni“ predmet – uveden u obrazovni sustav prije Vatikanskih ugovora. Oni su potpisani bez ikakve javne rasprave, a s mogućnošću raskida jedino dvotrećinskom većinom u Saboru. Tada se postavilo pitanje tko može pomoći ireligioznim građanima da se odupru posljedicama tih ugovora i da se od njih zaštite. Zato smo osnovali Protagoru. Ime smo odabrali polazeći od dva citata tog grčkog sofista: „O bogovima vam ne mogu reći ni postoje li ili ne jer me u tome sprečava kompleksnost same teme te kratak život čovjeka.“, te „Čovjek je mjerilo svih stvari – postojećih da jesu a nepostojećih da nisu“. U tim citatima sadržano je naše razumijevanje, pa smo na njemu bazirali i statut i iz njega proizašlu misiju.
NACIONAL: Kako biste, nakon dvadeset godina, ocijenili postignuća udruge?
Tim se pitanjem i sama bavim i vrlo mi je teško odgovoriti. Imali smo uspona i padova, ali konkretni rezultat – u smislu raskida Vatikanskih ugovora, ukidanja vjeronauka ili nečeg tako velikog i značajnog – nismo postigli. No postigli smo da nas ljudi prepoznaju i da nam se brojni građani javljaju tražeći zaštitu svojih narušenih ljudskih prava na što smo uvijek reagirali, savjetovali ih i pomagali da se zaštite. Uporno smo reagirali na održavanja religijskih obreda u odgojno obrazovnim institucijama gdje su se dešavale uistinu nedopustive situacije. Također, pokušavali smo pomoći savjetom i pripadnicima oružanih snaga čija su se vjerska i svjetonazorska načela kršila, kao i svim ostalim građanima. Reagirali smo, i izgleda uspjeli, na priču iz jednog grada u Slavoniji u kojemu su djeca dobivala besplatne ulaznice za klizalište ako bi dolazila na mise zornice. Dakako da nismo protiv toga da tu djecu Crkva nagradi, ali iz svog, a ne iz gradskog proračuna! Osoba kojoj smo se obratili uistinu nije razumjela u čemu je problem, ali nekako smo to uspjeli razjasniti i riješiti. No posebna priča je naš sudski spor s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta. Potaknuti očajanjem roditelja čija djeca u osnovnoj školi ne upisuju vjeronauk a nemaju alternativnog programa, odlučili smo se na sudsku tužbu, i izgubili. Sudovi na svim razinama ustvrdili su da nema diskriminacije, jer „svako dijete može pod jednakim uvjetima upisati vjeronauk“! Takvo se objašnjenje odnosi čak i na dokaze da država vjerski odgoj plaća dva puta: prvi put kroz porez koji ide vjerskim zajednicama – a za koji se, nota bene, ne podnose nikakvi izvještaji ni računi – te drugi put kada plaća vjeronauk u školama, udžbenike koje kreiraju crkvene institucije i nastavnike koje zapošljava crkva. Izgubili smo spor, ali nadam se da će taj naš postupak ipak ostati zabilježen i biti osnova za neku uspješniju akciju u budućnosti.
Vladarima Hrvatske nije bio cilj da imaju građane, nego podanike i zato se tako žestoko opiru uvođenju građanskog odgoja. ‘Strah Božji’ u tome igra značajnu ulogu.
NACIONAL: Kršćanski fundamentalizam, kroz pokret MAGA i Donalda Trumpa, došao je na vlast u Americi, a i utjecajni članovi izraelske vlade vjerski su fanatici. Rat u Iranu djelomice je i vjerski rat, a i uništavanje Gaze i nasilje protiv Palestinaca i Libanonaca imaju, bez sumnje, i vjerske motive. Kako bi, po vašem mišljenju, na Hrvatsku i Europu moglo utjecati to što su vlasti u Americi i Izraelu, zemljama s tolikim utjecajem, postale vjerski fundamentalističke, neki će reći – i fašističke?
Nadam se da će biti jači utjecaj onih država, a ima ih sve više, koje se tom utjecaju odupiru. Da, ovaj rat je otvorio i religiozne sukobe, ali ne bih rekla da su fanatici samo u SAD-u i u Izraelu – ni Iran baš nije imun na to. Međutim, zadnjih dana svjedočimo kako je Trumpov „Epski bijes“ postao „Epski fijasko“, a sam njegov „bijeg“ u rat bio je motiviran mnogim osobnim razlozima. Danas je već uistinu svima jasno da se radi o krajnje moralno kompromitiranom, inelektualno potkapacitiranom političaru, sa značajnim znakovima mentalnog poremećaja kojemu su već i građani njegove države, ne samo oni koji ga nisu birali, okrenuli leđa. No, zlo koje je pokrenuo na Istoku, a i u Europi i globalno, golemo je i nije moguće procijeniti do kojih će još užasa dovesti. Zbivanja upućuju na to da Kinu treba što bolje upoznati. Da, ono što SAD i Izrael provode – naročito izraelski genocid nad Palestincima – čisti je fašizam. Kao građanka Republike Hrvatske sramim se što u Hrvatskoj izostaje osuda onoga što te države čine. Ulijeva nadu informacija da su se neki mladi Splićani odlučili protestirati protiv boravka američkog ratnog broda u hrvatskom moru.
