Rad nedjeljom

Vlada je najavila da će u 2020. godini “konačno urediti rad nedjeljom”. Ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat kaže kako su “najbliži austrijskom modelu”, te da će “trgovci raditi samo nekoliko nedjelja u godini”. Trgovci? Od svih koji nedjeljom rade vlada se bavi samo trgovcima???

Nedjeljom rade hitna pomoć, policija, vatrogasci, gorska služba spašavanja i vojska. Bolnice i nedjeljom brinu za svoje pacijente, a rade i domovi umirovljenika, baš kao i pučke kuhinje. Rade sve televizije i sve radio stanice, rade kina i kazališta, održavaju se koncerti i predstave. Voze vlakovi, autobusi, trajekti, avioni i taksiji. Rade benzinske crpke, naplate cestarine i autoklubovi. Dežuraju tehničari svih telekoma, elektroopskrbe, vodovoda, toplana i plinara. Dežuraju i programeri, socijalni radnici i meteorolozi. Rade svi industrijski pogoni koje je tehnološki teško ili neisplativo zaustavljati. Rade svi kojima projekti kasne, a ne žele probiti rokove i platiti penale ili nekako drugačije snositi posljedice. Rade kafići, restorani, hoteli i klubovi. Rade zaštitari, iznajmljivači apartmana ako imaju smjenu gostiju, uzgajivači životinja jer ove i nedjeljom moraju jesti, poljoprivrednici ako njihove agrikulture to traže. Rade muzeji, turistički vodiči i mjenjačnice, rade novinari, profesionalni sportaši i kladionice. Radi još i gomila ljudi koje se nisam sjetio navesti. Nikome ne pada na pamet tim ljudima reći da prestanu raditi nedjeljom. Jedini problem su, navodno, radnici u dućanima.

Čija je agenda zabrana rada trgovina nedjeljom? Nisu to prodavači u dućanima koji bi trebali biti najglasniji kad se radi o njihovom radnom vremenu, nisu ni sindikati koji se bore za dobrobit svojih članova, niti je to itko s ljevice kojoj bi takva borba mogla ili čak trebala biti sastavni dio programa. Radi se o sustavnom pritisku koji dolazi s dijametralno suprotne strane, od Crkve i njenih satelita u obliku krajnje desnih stranaka i (polu)klerikalnih udruga i građanskih inicijativa. Ekipa koja se “brine za trgovce” ista je ona koja moli pred bolnicama maltretirajući pacijentice, gura vjerske rituale u državne ustanove i institucije, te prosvjeduje protiv etikete na Linoladi ili filma na Netflixu koji vrijeđa njihove vjerske osjećaje baš kao da ih netko prisiljava da ga gledaju.

Zašto se, dakle, ovi opskurni tipovi brinu samo i isključivo za radnike u trgovinama? Zašto nikada nisu naveli koliki je uopće udio takvih zaposlenika među svima koji i nedjeljom i svakim praznikom najnormalnije rade? Zašto ih ne smeta niti jedna druga djelatnost, od kojih se mnoge nedjeljom nikako ne mogu provući kao nužne? Usprkos tvrdnji da im je cilj postići da radnici iz dućana nedjeljom mogu biti sa svojim obiteljima, stvarni motivi su ponešto drugačiji. Nisu im, naime, problem ljudi koji u trgovinama rade, nego oni koji tamo nedjeljom kupuju umjesto da budu u crkvi, upijaju priče koje se prodaju s oltara i usput ubace lemuzinu. Kao što je vrlo elokventno formulirao Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji, Crkvi smeta što trgovci izrabljuju sirotinju u njenom terminu.

Osobno ne mogu odlučiti jesu li mi odbojniji pokušaji nametanja vjerskog svjetonazora kroz zakonske okvire sekularne države ili prijetvornost argumenata kojima se to podupire. Sjetimo se samo ustavne definicije braka pod parolom zaštite obitelji, kao da bi istospolni brak ugrozio bilo koga tko je u heteroseksualnoj vezi. Sjetimo se vjeronauka, licemjerno nazvanog izbornim predmetom, uguranog u škole pomoću tzv. Vatikanskih ugovora i vjeroučitelja koje plaća država a postavlja Crkva. Sjetimo se zakonom utvrđenog prava na priziv savjesti kojim Crkva sprječava ginekologe da rade svoj posao dok nastoji ilegalizirati pobačaje. Praksa prikrivene prisile sudjelovanja u vjerskim sadržajima, poput npr. Dana kruha u školama ili de facto obveznih sudjelovanja čitavih vojnih i policijskih postrojbi u hodočašćima, uzela je toliko maha da nam stvarno ne trebaju još i zakoni koji će povratak u srednji vijek dodatno zacementirati.

Želimo li zaštititi radnička prava, kako u trgovinama tako i u svim drugim djelatnostima, osigurajmo im pravedne naknade za prekovremeni i noćni rad, kao i za rad nedjeljom i praznikom. A kad kažem “osigurajmo”, ne mislim samo na zakonske akte s dovoljno visokim kaznama da poslodavcima ne padne na pamet ne poštivati ih, nego i na dosljedno i efikasno provođenje istih – što je naša najveća boljka. Ostalo će regulirati tržište. Poduzeća će odlučiti isplati li im se raditi u vrijeme kad je rad značajno skuplji, a dobar dio radnika će se otimati za rad u bolje plaćenim smjenama. Nisam se toga ja prvi sjetio, recept je u zapadnim zemljama već isproban i – funkcionira. Na dobrobit radnika, ne dušebrižnika.

Posted in Hrvoje V. Lozić, Kolumne.