Lino Veljak: O pomirenju

(transkript predavanja i diskusije na konferenciji Mreže žena u crnom, Radmilovac kod Beograda, 2023.)

Pomirenje, odgovornost i krivnja

S pojmom pomirenja su usko vezani i pojmovi odgovornosti i krivnje. Što znači pomirenje?

Uspostavljanje mira nakon nekog spora ili sukoba, završetak sukoba koji je omogućen preradom preživljene nepravde koju je počinitelj napravio žrtvi. Taj spor i ta nepravda mogu se događati na planu individualnog sukoba (svađa u nekom partnerskom odnosu između dvije osobe, spor ili svađa ili nasilni sukob između susjeda, spor, svađa ili sukob u javnom prijevoznom sredstvu itd.) Ono čime se mi ovdje bavimo jest spor ili sukob između različitih društvenih grupa (između država, naroda ili etničkih grupa, društvenih slojeva ili klasa, zastupnika različitih pogleda na svijet i različitih religija).

Može se raditi o kolektivnim sukobima, sukobima između kolektiviteta, ili – što je u određenim situacijama još važnije, i po značenju dalekosežnije – sporovima između neke organizirane sile i individua koje na temelju pripadnosti nekoj drugačijoj etnički, vjerski ili drugačije određenoj grupaciji predstavljaju individualne žrtve dotičnog sukoba i predstavljaju objekte kojima je nanesena neka nepravda, uključujući i nepravdu oduzimanja prava na život ili čak oduzimanje i samog života. Uspostavljanje mira moguće je posredstvom pomirenja koje onda pretpostavlja preuzimanje odgovornosti počinitelja za počinjenu nepravdu te žrtvino prihvaćanje pokajanja koje je počinitelj izvršio. To, ovako apstraktno rečeno, izgleda jasno i jednostavno, ali nipošto nije tako i zato moramo zahvatiti korijen ideje o pomirenju.

Religijski korijeni ideje pomirenja

U tom je sklopu važna i dimenzija onostranosti. Naime, ideja pomirenja je biblijskog porijekla. Da budemo sasvim precizni, starozavjetnog porijekla oblikovana u knjizi koju sve tri velike monoteističke religije, dakle i judaizam i kršćanstvo i islam uzimaju kao izvor istine. U biblijskom pomirenju korijen je svađa između ljudi i njihovog stvoritelja. Kada je Adam/Adem pojeo zabranjeno voće, došlo je do otuđenja prvih ljudi od njihovog stvoritelja.

Pomirenje je moguće kao pomirenje čovjeka s Bogom. To znači: pokajanje za neposlušnost i odluka da se ubuduće bude pokoran stvoritelju. Ili, prevedeno na moderni sekularni jezik, odluka da se živi u skladu s prirodom, a ne u skladu s pervertiranim karakteristikama svojstvenima ljudima koji prelaze granice prirodnosti i normalnosti. Međutim, u tom pomirenju čovjeka s Bogom važan je moment i pomirenje među ljudima. Naime, ljudi koji su se otuđili od Boga čine jedni drugima nepravdu. Imamo klasičan biblijski primjer Jakova, Izakovog sina koji je prevarom oteo prvorodstvo svom starijem bratu Ezavu. Otevši mu prvorodstvo, Jakov je učinio Ezavu veliku nepravdu, pa kada ga je mnogo godina kasnije sreo, Jakov se uplašio da će mu se Ezav osvetiti, odnosno ubiti ga zbog nepravde koju mu je učinio te onda Jakov daje poklon Ezavu. Ezav je taj poklon prihvatio i došlo je do njihovog pomirenja. Doduše, upitno je koliko je to pomirenje bilo istinsko, posebno ako prihvatimo da je Jakov praotac Izraelaca, a Ezav praotac Palestinaca.

Izraelci i Palestinci se do dana današnjeg nipošto nisu pomirili i čine jedni drugima nepravdu, posebno Jakovljevi potomci Ezavovim potomcima. Ima još jedna problematična stvar u tom pomirenju Jakova i Ezava. Nepravda koju je Jakov učinio Ezavu nije ispravljena. Jakov se nije odrekao svog lažno stečenog prvorodstva i poklonio ga Ezavu, nego mu je dao neki materijalni poklon. Ukratko rečeno, podmitio ga je, a Ezav je prihvatio mito i pomirio se na način koji je moralno (pa i politički) pomalo problematičan.

Ne mogu a da ne spomenem jedno skorašnje podmićivanje te vrste: vjerojatno svi znate za slučaj većeg broja Bošnjaka, izbjeglica iz BiH, koje je crnogorska policija izručila policiji ili paravojnim formacijama RS 1992. te je najveći dio tih izručenih izbjeglica bošnjačke nacionalnosti ubijen od strane vojske, policije i paravojnih jedinica RS. Kada se ta afera otkrila, vlada Crne Gore je dala određenu materijalnu otštetu preživjelim članovima porodica ubijenih odnosno izručenih Bošnjaka. Oni su prihvatili taj novac koji nije bio baš prevelik, 50.000 eura je vjerojatno mnogo, ali upitno je da jedan ljudski život vrijedi 50.000 eura i da li se on tim novcem može kompenzirati. Te porodice su prihvatile mito na analogan način na koji je Ezav prihvatio mito koji mu je dao brat Jakov.

No vratimo se Bibliji! Tko hoće imati dobar odnos s Bogom, dopustit će svojim neprijateljima da se s njime pomire. O učincima ovog biblijskog pomirenja u kršćanstvu imamo sakrament ili svetu tajnu koja se zove upravo pomirenje ili pomirba. U široj javnosti ta sveta tajna poznata je kao ispovijed. Sveta tajna ispovijedi pretpostavka je za pristupanje svetoj tajni pričesti kojom se uspostavlja imaginarno zajedništvo ljudi s Bogom i priziva integrativni moment zajednice pričešćenih. No, što ispovijed znači? Znači priznanje grijeha, priznanje krivnje koje je povezano s (makar nominalnom) odlukom ili izjavom da se taj grijeh više neće ponavljati i da će ubuduće onaj koji se ispovijeda kloniti grijeha za koji je dobio oprost. Međutim, tu ima jedan drugi problem a to je da je kompenzacija koju krivac nakon ispovijedi daje više simboličkog karaktera i da u crkvenoj praksi gotovo nikad ne znači da, osim izmoliti tri Očenaša, treba i ispraviti nepravdu koju je taj grešnik učinio nekom drugom. Oproštenje grijeha dakle ne znači i pomirenje među ljudima.

U srednjem vijeku su neki teolozi primijetili problematičnost takvog pristupa, između ostalih i Anselmo iz Kanteberija, ali crkvena praksa nije uglavnom slijedila ideju da je pomirenje moguće tek nakon što počinitelj žrtvi ispravi ono što je počinio. Postavlja se doduše pitanje, ako je riječ o ubojstvu, može li se ta učinjena nepravda ikako popraviti, tako da preostaje samo kompenzacija koja onda u krajnjoj liniji ide do podmićivanja rodbine ubijenog, a čak se ni to u instituciji pomirenja ne prakticira.

U judaizmu, najstarijoj monoteističkoj religiji, pretpostavka pomirenja koja se zbiva na prazniku Jom Kipur jest uzajamno praštanje zla, zala koja su počinjena među ljudima. Zločinac mora zamoliti žrtvu za oproštenje a žrtva je dužna da to oproštenje prihvati. Tu ne mogu a da se ne sjetim jednog relativno recentnog slučaja. Sjećate se Biljane Plavšić, koja je na Haškom sudu iskazala (izgledalo je kao autentično) kajanje za zla koja su pod njenim vodstvom ili uz njezino sudjelovanje počinjena nad (primarno) Bošnjacima u BiH, te je zbog toga prije vremena puštena na slobodu. Vrativši se u zemlju, objasnila je kako kajanje uopće nije bilo iskreno, jer sve što ječinila bilo je opravdano a sve što su srpske oružane jedinice činile Bošnjacima bilo je pravedno, ali ona se verbalno pokajala da bi izašla iz zatvora. Ona je bila odlučila iskoristiti instituciju pokajanja u cilju stjecanja pomirenja. Činjenica je da je to pomirenje bilo ozbiljno svhaćeno sve do njezinog povratka kada je iskazala svoje pravo lice. To nije jedini slučaj te vrste.

Relativno nedavno je jedan drugi osuđeni ratni zločinac, Dario Kordić, koji je odslužio svoju kompletnu kaznu u Haškom tribunalu, a koji je bio osuđen zbog pokolja u Ahmićima, gdje su jedinice HVOa izvršile jedan stravičan pokolj civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti u selu Ahmići u srednjoj Bosni, danas student teologije u Zagrebu, izjavio da se ne kaje zbog ičega što je učinio, a to što je učinio, da je bilo pravedno i opravdano.

U islamu imamo pomirenje koje se očituje prilikom dženaze. Dženaza je sahrana po islamskom propisu i tu imam tri puta pita prisutne da li će pokojniku odnosno rahmetliji halaliti. Dakle, da li će mu oprostiti za eventualna zla koja im je počinio. Pokojnik koji je počinio neke velike vidljive zločine može dobiti oproštaj od zajednice nakon smrti a da se on sam nije pokajao, niti pokušao popraviti počinjenu nepravdu, pa onda zavisi od zajednice hoće li mu halaliti ili neće. Koliko je meni poznato, bio je samo jedan slučaj u novije vrijeme da se počinitelja onog masakra u Gradačcu, pretpostavljajući da mu se neće haliliti, nitko nije htio preuzeti niti sahraniti.

Koncepti “postkonfliktnog pomirenja”

Što govore moderne teorije (koncepti postkonfliktnog pomirenja)? One se odnose na sukobe, ratove, agresije jedne država na drugu, na etnička čišćenja i sl. Tu se polazi od pitanja na koji način društva koja su bila u konfliktu mogu doći do stabilne vladavine ili do uspostavljanja nekog stabilnog reda i poretka, ako su opterećena zlodjelima i nepravdama u prošlosti, posebno ako je riječ o nedavnoj prošlosti. Drugo pitanje na kojem se značajan dio tih modernih teorija zasniva, jest na koji način je moguće da se žrtva (i to ne samo kolektivna nego i pojedinačna žrtva) pomiri s počiniteljem, kako da mu oprosti, je li moguće pomirenje bez oproštenja.

Javno priznanje počinitelja je osnovna pretpostavka za bilo kakvo pomirenje. Međutim zločinac često deklarativno priznaje zločin bez istinskog pokajanja. To je već spomenuti slučaj Biljane Plavšić. Ali mogli bismo spomenuti i slučaj licemjernog putovanja Aleksandra Vučića u Srebrenicu kada je inscenirao napad na sebe da bi pokazao, a neki međunarodni faktori su to ozbiljno shvatili, kako Bošnjaci ne žele pomirenje, a on se tobože iskreno pokajao za srpske zločine (ali to ipak nije bio genocid nego samo veliki zločin!).

I treće pitanje od kojih moderne teorije polaze jest usvajanje pozitivnih osjećaja i stavova, dakle prije svega razvijanje empatije i solidarnosti kao pretpostavke za autentično pomirenje. Naravno, i tu se kriju različite zamke. Netko npr. može pričati velike riječi o solidarnosti a da isrovremeno u praksi provodi nešto posve drugo i suprotno.

Četvrto pitanje odnosi se na još jednu pretpostavku za pomirenje: daje li se žrtvama adekvatna nadoknada za njihove patnje? Dakle, opet je tu nešto jako problematično, podmićivanje, gdje se moramo pitati što je to adekvatna nadoknada.

U vezi s prva tri pitanja (kako društvo može dospjeti do stabilne vladavine ako je opterećeno zlodjelima iz prošlosti, kako je moguće da se žrtva pomiri s počiniteljem, i konačno što ćemo s javnim priznanjem) te teorije navode nekoliko momenata. Prvi moment je prestanak agresivnog ili uvredljivog ponašanja. Drugi moment je promjena uvjerenja (prestanak vjerovanja da je druga strana zla ili da je druga strana manje vrijedna). Treći moment je usvajanje pozitivnih stavova i uvjerenja (uspostavljanje dominacije empatije i solidarnosti). Sve te promjene mogu biti, a veoma često i jesu, samo deklarativne, na primjer pod vanjskim pritiskom ili u cilju dobijanja vanjskih kredita ili izbjegavanja krivičnog procesuiranja odgovornih za zla koja su neki kolektivitet ili država počinili prema drugoj državi ili drugom kolektivitetu ili dijelu vlastitog stanovništva.

Nadoknada žrtvama

A gdje je četvrti momenat, davanje žrtvama adekvatne nadoknade, koja je bez prva tri momenta sasvim problematična, zato jer bez istinske promjene stavova, ne deklarativne, ne verbalne, bez promjene uvjerenja da je neki narod manje vrijedan ili da je neki narod genocidan i bez autentične empatije, autentične solidarnosti, u konačnici zapravo licemjerna, jer ne može biti ništa drugo nego podmićivanje, koje kao u onom prvobitnom slučaju između Jakova i Ezava ni ne može dovesti do zbiljskog pomirenja, što danas situacija na Bliskom istoku vrlo jasno pokazuje?

Dakle, ima li alternative? Alternativa je zaista samo jedna, autentično prihvaćanje odgovornosti, kolektivne odgovornosti i individualne krivnje. Što znači kolektivna odgovornost? Kolektivna odgovornost znači da neki narod, država, neka etnička skupina, državljani i državljanke neke države u čije ime su počinjeni određeni zločini autentično prihvate i vlastitu odgovornost za to što je počinjeno bez obzira na to što su oni bili ravnodušni ili što su se neki čak u granicama svoje mogućnosti tome suprotstavljali. A krivnja je međutim uvijek individualna i institucionalna. Nisu narodi krivi, nego su pojedinci krivi i institucije su krive.

Tako je na primjer na kraju Drugog svjetskog rata, jedan niz njemačkih institucija, od SS-a, preko Gestapoa, pa do Nacionalsocijalističke partije Njemačke, proglašen zločinačkim organizacijama, što ne znači da je svaki pojedinac bio zločinac, to se individualno ustanovljavalo, ali su organizacije bile zločinačke, kao što su i ljudi osuđeni u Nirnbergu i na drugim procesima bili individualno krivi. Međutim, ona zajednica koja na temelju prihvaćanja vlastite kolektivne odgovornosti ne prihvati i krivnju konkretnih ljudi koji su ne samo odgovorni nego i krivi za zločine počinjene u ime zajednice, nije sposobna za pomirenje i ona ne zaslužuje oprost.

Tko zaslužuje oprost?

Dakle, oprost zaslužuje samo ona zajednica koja će svoje zločince smatrati izrodima, tako što će im čak i nacionalističke opcije oduzeti moralno pravo da budu pripadnici tog naroda. Ratko Mladić ne može biti Srbin jer Srbi nisu zločinci. Dakle, Ratko Mladić je čovjek bez nacionalnosti.

S druge strane, Mirko Norac ne može biti Hrvat, jer Hrvati ne ubijaju malu djecu. Tek kad pripadnici naroda to shvate njihov narod je u stanju pristupiti procesu pomirenja. A bez stvaranja masovne, dominantne svijesti u kojoj je sramotno govoriti za Ratka Mladića da je heroj, Srbija nema šanse da izbjegne močvaru u kojoj se danas nalazi i u koju će još dublje upadati. Naravno, to važi i za sve druge narode i države koji su opterećeni zločinima. Dakle, ako hoćemo govoriti o pomirenju, onda moramo govoriti o promjeni masovne svijesti (javnog mnijenja), a bez toga su to sve skupa prazne priče i gubitak vremena.

Pitanja, komentari:

Senka Knežević: U Njemačkoj, poslije Drugog svetskog rata đaci su u školama jednom nedeljno imali čas o onome što su Nijemci učinili. Prvo moderno pomirenje među narodima bilo je između Njemačke i Francuske pedesetih godina, a pre toga su 30 godina ratovali. Onim dogovorom o trgovinskoj razmjeni. Treba imati takve lidere. Kod nas je danas udžbenik istorije strašniji nego pre trideset godina. Nova čitanka, djeca pojma nemaju, a sva je priča da je Ratko Mladić veliki heroj. Mi imamo vjeronauku.

Manda Prišing: Ne slažem se ovo vezano za Nemce. Ne znam da li će ovde na našim prostorima ikada doći do pomirenja, da li će zajednica ikada preuzeti odgovornost i prihvatiti krivicu, stvoriti otklon od zločinaca iz svojih redova. To ne znam da li će ikada biti, ali ovo pitanje je šta mi radimo ako je to mačiji kašalj. Mislim da ako neko mora nešto da radi, neka radi pa imalo to ili nemalo to smisla.

Lino Veljak: Povećava se onaj dio ljudi u tim zaraćenim zemljama i posvađanim narodima (među onima koji prihvaćaju kolektivnu odgovornost a istovremeno uglavnom nisu sudjelovali u činjenju zla) koji se pomiruje i pomirio se s onima koji na drugoj strani prihvaćaju svoj dio odgovornosti za
zločine koji su počinjeni na suprotnoj strani, premda nije dominantan. Ono čega se bojim jest to da će se bez fundamentalne promjene društvene klime taj broj ljudi s odrastanjem novih generacija smanjivati. Alternativa je uspostavljanje kontakata koji će dovesti do toga da se relativizira ono što se čulo u kući, u školi ili na trgu. Ukratko, ako mladi ljudi iz Srbije koji su u školama učili da je Ratko Mladić heroj idu raditi kao konobari i spremačice po Hrvatskoj i ako tamo ne naiđu na ustašluk, onda će se oni možda vratiti s drugačijim stavovima od naučenih, da su Hrvati ustaše i genocidni narod i slično. Ali zato moraju postojati dvije strane, a čini mi se da na tom planu ima malih izgleda za optimizam.

Staša Zajović: Francusko-njemački primjer pomirenja je planetarno najznačajniji. I Makron i Merkel najviše brane EU. To je započelo 1964. godine kada je kancelarija mladih organizovala hiljade skopova, ne znam koliko hiljade gradova i hiljade mladih ljudi. To su jako ozbiljni poduhvati koji su se desili. Latinska Amerika je kontinent koji ima najviše vjernika katolika. Oni su napravili promjenu. Oni ne traže od žrtava da prihvate oprost, nego podučavaju žrtve da nikada ne pristaju na to, nego da to moraju da rade počinioci, oni su ti koji moraju da traže oproštaj. Tu treba videti i finansijske transakcije MMFa i Svetske banke. Oni su hteli da daju novac Majkama sa Majskog trga, ali one su rekle da neće novac, jer snovi njihove djece nisu na prodaju. Majke iz Čilea su rekle da svaki put kada dobiju ček znači da država preuzima odgovornost za zločine koji su počinjeni.

Vojkan Ristić: Koliki uticaj religije može da bude da ne dođe do pomirenja?

Lino Veljak: Kada neka religija ili neka denominacija neke religije oblikuje tvrdokoran stav prema kojemu samo ona poseduje kompletnu istinu i da su svi oni koji ne prihvaćaju tu istinu grešnici osuđeni na vječnu propast, onda ima samo jedan korak do toga da se ta vječna propast ubrza. Netko tko ne prihvaća salafijsku varijantu islama, bilo on musliman, kršćanin ili ateist, osuđen je na džehenem, a do tada će po zemlji činiti zlo. Ako ništa drugo, proširit će svoje pogubne ideje koje dovode istinitost salafijskog tumačenja islama, pa je zato dobro i poželjno da ga se ukloni s lica zemlje dok još nije počinio grijehe koje može za svog života počiniti. Onda to ide dotle da se malu djecu koja odrastaju u tim nevjerničkim ili krivovjernim zajednicama smatra budućim zločincima i osuđenicima na džehenem, pa bi bilo dobro da se njih preventivno pobije kako ne bi imali prilike da čine zlo.

To je izvor i korijen genocida. Taj genocid realno još nije izvršen, ali nije nemoguć. Genocid u Srebrenici je druga vrsta, to nije religijski definirano niti determinirano, nego je više uzrokovano vjerovanjem da su Srbi nadmoćan narod kojemu su tzv. Turci oduzeli životni prostor, 500 godina ga mučili i proganjali, pa je došlo vrijeme da se osvetimo Turcima i očistimo našu svetu srpsku zemlju. To s religijom nema veze. Religija je tu bila pokriće (slučaj onog kaluđera iz Šida koji je blagoslivljao „škorpione“). A druga je stvar što je SPC ostala na nešto malo verbalnih osuda od kojih je najteža patrijarha Pavla, koji je rekao “budimo ljudi, iako smo Srbi”. Ovdje se radi samo o participaciji ili sudioništvu crkve, a ne o tome da bi religija bila neki bitan faktor u činjenju masovnih zločina.

Poučna je u tom sklopu priča o sultanu Saladinu i tri prstena koja simboliziraju tri monoteističke religije. Otac je na samrti dao trojici sinova po jedan prsten, svakom je na samo rekao da je to pravi prsten. Sinovi su nakon očeve smrti optuživali jedan drugoga da imaju lažan prsten (samo je moj pravi!). Dok se ne prihvati da su sva tri prstena prava, dok, recimo, Katolička crkva ne odustane od stava „Izvan crkve nema spasa“, da su svi drugi osuđeni na pakao, svi oni koji nisu katolici, religija ne može vršiti nikakvu pozitivnu ulogu u pomirenju, nego dapače, može biti faktor produbljivanja sukoba i destabilizacije. Samo takve vjerske institucije koje se postavljaju kao jednakopravne, premda različito vjerujuće, mogu dati pozitivan doprinos autentičnom pomirenju.

Zorica Skakun: Prihvatanje drugih kao jednakih i razmišljanje izvan nacije, a sa druge strane prihvatanje odgovornosti, po meni taj prostor verskih zajednica koje nemaju onu poziciju ne u moje ime, u procesu pomirenja to nedostaje u regionu.

Lino Veljak: Ima marginalnih pokušaja ali to nije previše vidljivo iz razloga kadrovske strukture SPC ili Katoličke crkve, u kojoj svega nekoliko biskupa radi na otklanjanju kleronacionalizma, ali su još uvijek u manjini, tako da su ti pokušaji relativno ograničeni. I u islamu je slično, a ovi koji pokušavaju nešto da učine, optužuju se da su krivovjerci i da prihvataju sufizam. O čistoći jezika najbolje i najviše govore oni koji ne znaju razlikovati padeže.

Mirjana Bilopavlović: Najveći zločini u povijesti čovječanstva počinjeni su u ime religije. Do raskola u crkvi je došlo zbog pitanja otkupljivanja grijeha pa smo dobili protestantske denominacije. Mi u Republici Hrvatskoj imamo poplavu oprosta bez zaborava. Šta to znači?

Lino Veljak: Velik je problem sa stavom da treba oprostiti, ali ne i zaboraviti. Oprostiti da, ali ne smijemo zaboraviti formulaciju koju je prvi izrekao patrijarh Pavle. To je onda naravno prešlo kao narativ svugdje i u Hrvatsku. Ima li smisla zaboraviti? To je bio stav Vojislava Koštunice, zaboravimo na prošlost, okrenimo se budućnosti, što je bilo bilo je. To je, metaforički rečeno, trpanje smeća pod tepih. Ako smeće trpamo pod tepih, neće više biti nereda, stan će izgledati uredno, ali će to smeće za koji dan početi smrditi, i sa stanom će biti još gore nego da je smeće ostalo vani. Dakle, nije prihvatljivo zaboraviti. Da li je prihvatljivo oprostiti? Da! Ali samo pod pretpostavkom da postoje dovoljno uvjerljivi razlozi za vjerovanje da pokajanje počinitelja nije iznuđeno nekim pragmatičnim razlozima; u tom slučaju ima se pravo i oprostiti, ali isključivo onima koji su se ne samo autentično pokajali nego su iskazali i volju i želju da nadoknade sve ono što su počinili u onoj mjeri u kojoj to mogu a da ta mjera ne bude podmićivanje.

Gordana Radosavljević: Gde je tu granica između podmićivanja i nadoknade?

Lino Veljak: Teška je to granica, ona je vrlo fluidna.

Mirjana Bilopavlović: Unutar Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, riječki biskup se usudio prozvati svoje kolege za seksualno zlostavljanje, svi su ustali protiv njega.

Lino Veljak: To pokazuje kakva je tu dinamika na djelu. U Hrvatskoj mnogi vjernici i svećenici svako jutro mole Boga da papa Franjo što prije umre.

Suvada Selimović: Pokajanje, priznanje i oproštaj – zavisi za koje zlo. Ako su materijalne stvari to je moguće. Ako su u pitanju žrtve, ako je mojih osam iz kuće ubijeno, meni znači ako se on pokaje, ali treba i da odgovara, a ne samo da prizna. Na meni je kako ću to prihvatiti. Zaboraviti ne mogu nikada, a ni oprostiti, ali ću dobiti neki mir. Nama žrtvama mnogo znači da se počinioci kazne, a ne samo njihovo priznanje. Nisu svi Srbi ratni zločinci ili Bošnjaci, a mi ćemo onda da se mirimo.

Lino Veljak: Ja se slažem. Milan Babić bio je predsjednik Republike Srpske Krajine i kao takav bar komandno odgovoran za etničko čišćenje, uključujući i ubojstva koja su vršena u Krajini, a priznao je svoju krivnju, pokajao se zbog nje i onda je učinio odlučan korak – objesio se u zatvoru. On je priznao i djelom pokazao da se pokajao. Imamo i slučaj za koga nisam siguran da se pokajao, a to je bio Koljević. Treći slučaj je cinično samoubojstvo, nekoga tko odbija priznanje krivnje, to je bio Slobodan Praljak.

Nastasja Radović: Ja bih ukazala na političku i suštinsku razliku. Šta je sadržaj zaborava odnosno nezaborava? Postoji jedan individualno psihološki lični aspekt i kolektivni. Andrić je pisao da je zaborav lek na primer. Mislim da postizanje neke vrste harmonije, tog individualnog, odnosno žrtve može da dovede do neke vrste šire katarze kolektivne. To mi ne uspevamo. Na protiv, mesecima, godinama živimo u podgrevanju strasti političkog nezaborava. Moj utisak je da je ljudima dosta promovisanja toga, jer oni imaju potrebu da sarađuju, jer postoje odnosi ekonomske zavisnosti. Nije dovoljno samo reći nama je žao. Živimo u ovom vremenu kada jedan od ministra u Vučićevoj vladi kaže da su loši svi oni koji letuju u Hrvatskoj.

Snežana Tabački: Prvobitna teorija govori o oprostu kao preduvjetu za pomirenje. Ja sam shvatila da je to uzaludan posao, ako žrtve ne oproste jedne drugima. Verujem da su se Francuzi i Nemci pomirili a da nisu oprostili jedni drugima.

Ljiljana Radovanović: Papa je rekao da je bolje biti ateista nego mrzeti druge.

Lino Veljak: Ne može se i ne treba se oprostiti konkretnom zločincu ili instituciji, ali se može i treba oprostititi kolektivno odgovornoj drugoj zajednici. Dakle, nisu Francuzi prestali mrziti Hitlera inaciste koji su ubijali, ali su nakon elemenata ozdravljenja njemačkog kolektiviteta prestali mrziti Nijemce kao Nijemce.

  • Lino Veljak

    Lino Veljak rođen je u Rijeci, 1950. godine. Predavao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu do umirovljenja 2020. Objavio deset autorskih i još toliko uredničkih knjiga iz područja filozofije i socijalne teorije. Jedan od utemeljitelja Protagore, gdje obavlja dužnost potpredsjednika.

    Veljak Lino
Posted in Novosti.