Što znači kad neki crkveni velikodostojnik izjavi da bi onima koji redovito prisustvuju vjerskim obredima, a šire mržnju, bilo bolje da se izjasne kao ateisti?
Načelno je svejedno izjavi li tako nešto papa, biskup, seoski župnik, vjeroučiteljica ili običan vjernik. No, čim većim autoritetom raspolaže onaj tko to izrekne, tim veću težinu takva izjava ima. Dakle, što bi ta (ili neka slična) izjava trebala značiti?
Dvije su razine tumačenja smisla i značenja te izjave. Prva, prizemnija razina (na kojoj će inzistirati oni koji podržavaju takvu izjavu) odnosi se na rascjep između deklarativne i zbiljske religioznosti. Tko sudjeluje na vjerskim obredima, javno demonstrira svoju religioznost ili svoju pripadnost vjerskoj zajednici. Ako on, međutim, u svojem životu postupa suprotno moralnim principima koje ta zajednica (u konkretnom slučaju: Katolička crkva) zastupa, primjerice tako da širi mržnju ili vrši kakvu moralno nedopustivu nepravdu spram drugih ljudi – a kršćanima mržnja nije dopuštena (u skladu s principom „mrziti grijeh a ne grešnika“) – onda dospijeva u temeljiti raskorak između svoje deklarativne religioznosti i praktičkog odbacivanja osnovnih postulata religije koju deklarativno ispovijeda. Time on pada u licemjerje ili farizejstvo, koje je odlučno osuđeno u evanđeljima.
Dakle, takav farizej gubi svako pravo da se čak i verbalno deklarira kao vjernik. Budući da je svim religijama (izuzimajući njihova integristička i fundamentalistička tumačenja i prakticiranja) zajedničko odbacivanje mržnje, slijedi da je on nevjernik – ili ateist. Poziv takvom lažnom vjerniku da se izjasni kao nevjernik znači da mu se oduzima moralno pravo na status vjernika.
I tu bi sve trebalo biti jasno i neosporno! Međutim, u osporavanju prava mrziteljima, licemjerima i farizejima da se izjašnjavaju kao vjernici krije se još nešto. Krije se uvjerenje da je religioznost jedino jamstvo odbacivanja mržnje, te – šire – jedino jamstvo ljudskosti i moralnosti. Jedan od likova Fjodora Dostojevskog ustvrdit će da ako nema Boga – onda je sve dopušteno. U osnovi takve tvrdnje leži uvjerenje da su ljudi po svojoj prirodi zli (što proizlazi iz biblijske pripovijesti o istočnom grijehu), pa je samo bogobojaznost (strah od kazne na ovom i naročito na onom svijetu) jedini lijek protiv zla koje proizlazi iz te fundamentalne ljudske iskvarenosti. Dapače, i veliki protivnik Crkve Voltaire bio je uvjeren kako su religioznost i bogobojaznost društveno veoma korisne (ako ne i nužne za neobrazovanu svjetinu). Obične će ljude samo strah od božanske pravde onemogućavati da čine zlo.
No, naši vjeroučitelji idu i korak dalje: pripisujući ateistima (i općenito ireligioznim osobama) nužnu lišenost moralnosti, oni nerijetko – svjesno ili nesvjesno (neki sasvim sigurno namjerno i promišljeno) – šire mržnju spram bezbožnika: tko ne vjeruje u Boga – mora biti zao, pa time on postaje legitiman objekt mržnje. I tako se krug zatvara: u nastojanju da šire i učvršćuju vjerske istine, oni niječu temeljne postulate religije koju zastupaju i postaju farizejima. Možda bi i za njih vrijedila preporuka da bi bilo bolje da se deklariraju kao ateisti!
