Glupost ili licemjerje?

Nazvati nekoga prosječno inteligentnim nitko ne doživljava kao kompliment, skoro kao da mu je rečeno da je budala. Pri tome je lako zaboraviti kako takva tvrdnja znači da je otprilike pola populacije još gluplje. Budala je bilo, ima ih i uvijek će ih biti, puno. Ako je nečija glupost činjenično stanje, pogrešno je njenu konstataciju smatrati uvredom ili, još gore, ad hominem napadom, pogotovo ako se radi o javnoj osobi čija glupost šteti zajednici. Kad političar na odgovornom položaju niže gafove i ne zna sklopiti par suvislih rečenica, nije pogriješio onaj koji ga nazove budalom nego oni koji su mu takvu poziciju na kojoj šteti drugima omogućili. Kad nositelj akademske titule s bilo kojeg visokog učilišta učini ili ustvrdi nešto ispod razine svoje formalne stručnosti, svi će se spontano zapitati koja mu je to budala dala diplomu. Nije, dakle, sramota biti budala. Sramota je praviti se blesav kad si odgovoran za postavljanje budale na funkciju koju ova zbog svojih intelektualnih ograničenja ne može obavljati na zadovoljavajući način.

Potpuno je jasno da je Josip Delaš, župnik u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u splitskoj Sirobuji, budala. Čovjek se približio kraju svog radnog vijeka, održao tko zna koliko propovijedi, citirao Bibliju nebrojeno puta, odslušao gomile intimnih ispovijedi i dilema, pa ipak je uspio ništa ne shvatiti. Niti je dokučio značenje osnovnih poruka koje Crkva sustavno i uporno plasira niti je uspio naučiti osnovna pravila struke kojoj pripada. Ne možeš, jednostavno ne možeš kao župnik usred mise izaći pred crkvu i novinare doslovno slati k vragu, prizivati im božju kaznu i usput vrijeđati policijske službenike na dužnosti, ako stvarno nisi budala. Isto tako, ne možeš ignorirati pandemiju i ljude neodgovorno izlagati opasnosti usprkos jasnim uputama koje dolaze sa svih strana, od epidemiologa preko demokratski izabane vlasti do crkvenog vrha, ako stvarno nisi budala. Uostalom, fantazirati o „jugomilicajcima“ trideset godina nakon raspada bivše države, dok je na vlasti stranka koja je zemlju iz te federacije izvela, u rangu je najluđih teorija zavjere kojih se ni druge budale ne bi posramile.

Ako je, dakle, spomenuti župnik obična budala, a očito jest, ne samo da ga nema smisla napadati nego mu se glupi postupci čak ne mogu ni zamjeriti. Problem nije on nego oni koji su mogli i trebali pravovremeno reagirati i jednostavno ga spriječiti u činjenju gluposti koje su za njegovu okolinu štetne i opasne, tim prije što ih je nedvosmisleno najavio! Problem je policija koja maltretira i privodi dvije žene u šetnji Bačvicama dok se u krajnje potrebnom postupanju sa župnikom ustručava zamjeriti religiji, kako Crkvi tako i vjernicima. Problem je vodstvo Kriznog stožera Civilne zaštite, koje u ovom slučaju ne samo da nije inzistiralo na provođenju odgovarajućih mjera nego čak nije ni jasno osudilo župnikovo ponašanje, naprotiv, na tiskovnu je konferenciju dovelo glasnogovornika HBK. I na kraju, najveći problem je crkveni vrh koji je morao odmah adekvatno reagirati. Da je htjela, Splitsko-Makarska nadbiskupija je na više načina mogla zaustaviti takvo ponašanje glupog Župnika. Ali nije. Jednostavno nije htjela, od nadbiskupa Marina Barišića na niže, a i na više. Crkva je priopćenjem deklarativno osudila Delaševe postupke, tek da ima nekakvu odstupnicu u slučaju ozbiljnije eskalacije nezadovoljstva unutar pastve.

Pravo je pitanje zašto je Crkva postupila upravo onako kako je postupila. Na pamet mi pada nekoliko mogućih obrazloženja, ali niti jedno joj ne ide u prilog.

Najblaža kvalifikacija bila bi cijelu stvar pripisati izuzetnoj tromosti tisućljetne institucije čija je stroga hijerarhija poznata po zakašnjelim i mlakim reakcijama na vlastite propuste. Govoriti o zakašnjelim reakcijama je zapravo nedovoljno slikovito jer su ponekad trebala desetljeća, čak i stoljeća, da se Crkva uvijeno i polovično izjasni o vlastitim svinjarijama. No, tada bi utjecaj ove vjerske institucije na svakodnevni život u vremenima koja traže brze i konkretne postupke valjalo odgovarajuće marginalizirati i tako spriječiti moguću lokalnu transmisiju koronavirusa.

Situacija po Crkvu postaje još nepovoljnija ako sasvim razumno zaključimo da je, kao i obično, riječ o njenoj redovitoj politici i težnjama da se uvijek postavi iznad zakona i da nas u svakoj prilici podsjeti da je tome tako. Ako ništa drugo, kažu biskupi, proglašavamo mjere izolacije dan kasnije nego što stupaju na snagu svima ostalima, šaljući poruku da mjere ne uvode zato što to kaže Vlada nego zato što su oni tako odlučili. Stvar je tako jasna da gotovo i ne treba napominjati da se KC pomoću tzv. Vatikanskih ugovora stvarno uspjela postaviti iznad zakona i da joj ne pada na pamet tu poziciju ispustiti.

I na kraju, najveći problem je kako pomiriti besmislenost religije s nužnim racionalnim postupcima. Doslovno shvaćajući temeljne pretpostavke kršćanstva, nemoguće je ne zaključiti kako je puno bolje da se svi zaraze i poneki umru nego da se prekrši bilo koja božja zapovjed. A jedna od njih, izmučena prevođenjem prevedenih prijevoda i usklađivanjem s vladajućim politikama kaže da se nedjeljom ima ići u crkvu. Nije to samo moje skromno zaključivanje, upravo se tako izjasnio i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu Mladen Parlov, tezama da „za nas vrijede prvenstveno božji zakoni“, te da se „misa mora slaviti po cijenu života“. Sulude su to tvrdnje svakome tko nije pravi vjerski fundamentalist i suštinsko se licemjerje Crkve sastoji upravo u de facto sakrivanju činjenice da one nužno proizlaze iz prihvaćanja biblijskih priča kao objavljenih istina. Stoga dubrovački biskup Mate Uzinić ima drugačiju priču i „žao mu je što neki to ne razumiju“. Ples religije po tankoj liniji između dobrodošlog znanstvenog i tehnološkog napretka, a koji i svećenstvu omogućuje mobitele, automobile i cjepiva s jedne strane, te s druge krajnje nepoželjnog racionalnog promišljanja o paradoksima koja ta ista religija prodaje da bi opstala, nije ni malo lagan. Zato Crkvi trebaju budale. Srećom, nije sramota biti glup, samo bacite pogled na početak teksta.

Posted in Hrvoje V. Lozić, Kolumne.