Stražar

Teretni vlak prepun ljudi zaustavio se nakon duge vožnje, teškim škripanjem kočnica, na prvom peronu oronule stanice.

Nekoliko minuta kasnije dvojica uniformiranih i naoružanih ljudi odlučnim koracima prilaze peronu i penju se u kompoziciju. Nakon nekoliko sljedećih minuta izvode mladoga čovjeka u smeđem građanskom odijelu, sa šeširom na glavi, i uvode ga u staničnu zgradu. Vrata se zatvaraju za njima.

Prometnik drži u ruci onu svoju tablicu, ali čeka, ne podiže je. Vlak stoji. Nekoliko minuta, pola sata, sat. Jedan od dvojice uniformiranih izlazi iz zgrade i daje znak prometniku, ovaj diže tablicu, prodorno zviždi, a strojovođa pokreće vlak. S jednim putnikom manje, onim u smeđem građanskom odijelu i sa šeširom na glavi.

Stražar se vraća u zgradu, vi nagađate što se dalje događalo, no, uštedite sebi trud. Za početak, reći ću vam samo: da nije bilo toga uniformiranog i naoružanog čovjeka, vi ne biste sad čitali ovu priču. Teško vam je to shvatiti, znam, no vratimo se malo u prošlost, ne tako davnu, samo nekih stotinjak godina…

Rano je proljeće 1913. godine. Težak zadah ocvalih imperija lebdi u zraku i svakom imalo obrazovanom čovjeku zlokobno se uvlači u nosnice, šapćući mu na uho da se približava veliko zlo, klaonica kakvu još nisu vidjeli i za kakvu nikad nisu čuli. Jednoj mladoj gospođici, koja je tek prekoračila prag punoljetnosti, ovo proljeće miriše sasvim drugačije: po travi koja je tek počela rasti, propupalim cvjetovima, zujanju pčela, ljepoti i slobodi. Od dana kad je počela razumijevati ovaj svijet uglavnom je provodila vrijeme u raskošno uređenim građanskim salonima, gledala otmjene goste kako se druže s njenim roditeljima, učila matematiku, povijest, francuski, njemački, latinski i grčki jezik, sve sa samim otmjenim učiteljima, rado viđenim gostima fine građanske kuće. Ljetnim danima, putujući kočijom do ladanjske kuće gdje su se svi zajedno opuštali uz pjev ptica, blagovanje na livadi i razgovore s prijateljima, često je čeznutljivim pogledom promatrala ljude kraj ceste, obične ljude, seljane i seljanke, potajno im zavideći na nečem što svojim najbližima nikako nije smjela priznati: slobodi. Jest, učili su je umni ljudi što je sloboda, znala je napamet stihove Gundulićeve, znala je i pjevati tu divnu pjesmu, ali sloboda koju je sanjala nije bila tako uzvišena. Bila je to obična ljudska sloboda, praćena grlenim smijehom, zadirkivanjem, natjeravanjem oko stogova sijena, valjanjem po travi, zobanjem bobica jedva dozreloga grožđa… sloboda kakvu nikad nije osjetila, a često ju je sanjala.

Toga proljetnog dana mlada se gospođica malo zaigrala u tom svom traganju za slobodom, čak i ne samo malo, nego previše. Otmjenim rječnikom njenih roditelja, zanijela se, a krajnji rezultat bio je i da je zanijela, i to s kim? S kućnim slugom, o, užasa li!…

Fine građanske kuće imaju rješenje za svaki problem, pa tako i za ovaj. Skandala, bar ne velikog, neće biti: gospođica Neuman na neko će se vrijeme preseliti iz Čakovca u Sisak, rođacima od povjerenja, tamo će roditi dječaka posve nalik sebi i njegovom ocu, dječak će biti uveden u matičnu knjigu grada Siska, a zatim će se majka vratiti u Čakovec, s njim u naručju, pod okriljem noći. Skandala nema. Nekoliko dana kasnije zauvijek će se rastati s djetetom i nastaviti, gušeći se u suzama, sanjati o slobodi, jer san je jedino što joj je od slobode dano i što joj preostaje. Dječaku će promijeniti prezime u posve uobičajeno hrvatsko, krstit će ga u župnoj crkvi sv. Nikole, a stanovat će u udomiteljskoj obitelji, ironije li, u istoj ulici, nedaleko od svoje biološke majke, izgnane iz fine građanske obitelji. Nikad majku više neće vidjeti, a ako je i bude vidio, neće znati da je to ona.

Mali Pavao izrast će u pristala momka, ali ne, kako se činilo da mu je suđeno, u otmjenoj građanskoj kući gdje se o slobodi uči iz Gundulićevih stihova, nego u običnoj građanskoj obitelji na rubu siromaštva. Shvatit će već sa četrnaest godina da ga njegovi dragi poočim i pomajka ne mogu hraniti do punoljetnosti, pa će se upisati u trgovačku školu, razvoziti po gradu boce s mineralnom vodom, marljivo učiti bilance, salda, kamatne račune, i neće sanjati o slobodi kakvu je sanjala njegova majka, jer on tu slobodu već ima. Zavoljet će nogomet i redovito nabijati krpenjaču s drugovima iz svoje i susjednih ulica, a nedjeljom prijepodne, odmah nakon mise, odlazit će do ograde starog igrališta ČŠK i tamo navijati za svoje sugrađane koji će do ručka, eto, opet pobijediti nekoga gosta iz Varaždina, Koprivnice, Bjelovara ili Virovitice i tako njemu i ostalom građanstvu uljepšati dan i poboljšati apetit kad sjednu za nedjeljni ručak. U zimskim danima, kad se nogomet nema gdje ni igrati ni gledati, njegova omiljena zabava bit će čitanje. Čitat će puno, naučiti mnoge pjesme, redovito recitirati Aleksu Šantića i njegovu Ostajte ovdje, a zavoljet će i geografiju i povijest, o kojima će naivno smatrati da ih je dobro naučio i svladao, i ne sluteći da će se one uskoro otrgnuti kontroli i bjesomučno se mijenjati pred njegovim očima, sve do neprepoznatljivosti.

Ljudi katkad nesvjesno rade protiv sebe; pripadati manjini, političkoj, nacionalnoj, bilo kakvoj, nikad i nigdje nije lako, posebno ne u olujnim vremenima političkih previranja i ratova. Potrebno je puno građanske hrabrosti – ili možda ludosti, kako kod koga – javno se u takvom svijetu deklarirati drugačijim. Građanska hrabrost, mladost ili ludost, ne znam, tek mladi je Pavao, čim je dosegao punoljetnost, poželio vratiti se svom pravom porijeklu, korijenima, pa je hrvatsko prezime promijenio u njemačko židovsko. Nikad nitko nije saznao, a i neće, što je time htio postići: približiti se majci, od koje su ga otrgnuli dok još nije bio ni svjestan svijeta i svog postojanja u njemu? Nije se time udaljio od svoga katoličanstva (u koje su ga priveli, kako se to već stotinama godina radi, prije nego što uzmogneš početi misliti i stasaš dovoljno kako bi se sam odredio). I dalje je revno svake nedjelje odlazio na misu, a radnim danom, prije početka posla, kleknuo bi pred oltar i pomolio se. No, približio se nečem drugom, i ne sluteći što će se za samo nekoliko godina početi zbivati.

1941. godina zloslutno se približavala i naposljetku stigla.

U početku i nije bilo tako strašno. U Međimurju, otrgnutom od Pavelićeve zločinačke paradržave, premijer Kallay provodio je blažu politiku prema Pavlovim sunarodnjacima, što je dovelo i do useljavanja židovskog stanovništva u Međimurje. Njemačka okupacija u proljeće 1944. godine (kad je nacistima već bilo dosta mađarske „neučinkovitosti“ u istrebljenju Židova) nagovijestila je drugačije dane.

Na samom početku svibnja osvanulo je jedno zlokobno jutro. Već od svitanja vlak je bio postavljen na trećoj čakovečkoj željezničkoj stanici, onoj koja danas ne postoji, kod Loke, tada prigradskog naselja. Para je šištala i obavijala lokomotivu i vagone. Neki uniformirani ljudi zalupali su po vratima i Pavlu je bilo jasno da povratka nema. Kraj izbezumljene supruge i prijateljice izveli su ga na ulicu, dopustivši mu da uzme samo najosnovnije stvari. Para je šištala i obavijala lokomotivu i vagone. Vlak je svakoga časa mogao krenuti.

Dvije žene, uplakanih lica, trče kroz grad kao bez duše, valjda im je svejedno hoće li se nakon toga srušiti zauvijek. Jedna od njih drži u ruci nekakav komad papira. U daljini, para šišti i zlokobno obavija lokomotivu i vagone. Cijeli svijet im se vrtio pred očima i noge su im klecale kad su konačno stigle do kompozicije i gurnule Pavlu u ruku taj komad papira. Nije ih bilo briga ni za vojnike, ni za Pavelića, ni za Hitlera, svejedno im je bilo za svu tu bagru, sad, kad je papir konačno u njegovoj ruci. Pa, iako je samo jedan posto šansi da se s tim izvuče, i to je nešto… Oteturale su i svalile se na prvi travnjak kraj ceste. Para je šištala i obavijala lokomotivu i vagone.

A onda je vlak krenuo u nepovrat, prema Auschwitzu.

Nakon pedesetak prevaljenih kilometara kompozicija se, uz bjesomučan zvuk cviljenja kočnica, zaustavila na prvom peronu neke stanice. Trebalo je lokomotivu dopuniti vodom, utrpati još kojeg čovjeka krivog prezimena, predahnuti uz konjak i cigaretu. Pavao je ispod sebe, u podnožju vagona, vidio nekakvog stražara, uspio proturiti glavu i ruku i zamoliti čovjeka da odnese jedan papir u stanicu. Ovaj ga je, da je htio, mogao udariti kundakom u glavu, potrgati papir, mogao je što je htio. Umjesto toga pogledao je papir i odnio ga u stanicu. Prometnik je stajao, držao u ruci onu svoju tablicu, ali nije dao znak strojovođi da krene. Nekoliko minuta kasnije stigla su dvojica i izvela Pavla iz vlaka. Vlak je stajao još čitav sat i naposljetku je krenuo. Bez čovjeka sa šeširom i u smeđem građanskom odijelu.

Pa, ako se i nakon svega ovog pitate kakve to veze ima sa mnom, tek za informaciju: čovjek u smeđem građanskom odijelu, sa šeširom na glavi, moj je djed. Papir koji je imao bio je krsni list. Izgledalo je da mu je suđeno stradati zbog krivog prezimena, a dogodilo se da je spašen zbog „prave vjere“. Ironično vam zvuči? I jest. Bila je 1944. Moja majka rodila se 1947. Ove priče ne bi bilo da nije bilo onog stražara, koji je na minutu-dvije u svojoj glavi vojničku stegu zamijenio mrvicom ljudskosti.

Priča ovdje ne završava, jer takve priče ne završavaju i nikad neće završiti, sve dok je svijeta ovakvoga kakav poznajemo. Ona traje bez prestanka, do danas, i danas, i sutra će je biti, tamo negdje u Palestini, Siriji, Iraku ili Afganistanu, u Libiji i Sudanu, u Ruandi, a nezaustavljivo se vraća i na naše, visoko civilizirano europsko tlo. Ne utvaram si da ću je promijeniti ili izbrisati, samo se nadam u svoj svojoj naivnosti, da i tamo, u Aziji i Africi, gdje ljudi prolaze jednake ili još gore strahote nego ih je prolazio moj predak, postoji neki stražar, koji će uzeti neki komad papira i odnijeti ga u neku zgradu. Pa, kad je već svijet takvo ogavno mjesto u kojem o životu i smrti može odlučiti nečije prezime ili vjera, onda je bar malo utješna pomisao da oko nas vjerojatno još uvijek ima stražara.

  • Damir Jaklin

    Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu i PMF-u u Zagrebu. Radio kao soboslikar, pomoćnik zidara, pomoćni radnik u caffe baru, učitelj geografije i povijesti, pomoćnik urednika časopisa za kulturu i društvena pitanja, distributer reklamnih letaka, voditelj projekta "Knjige na trgu" u udruzi ACT iz Čakovca itd. Autor dviju knjiga satire i niza članaka u raznim časopisima.

    Jaklin Damir
Posted in Damir Jaklin: Antiprotivan.