Stakleno zvono

Školske godine 1981./82. bio sam učenik osmog razreda. U rano proljeće 1982. Niki Lauda se vratio u velikom stilu, Dinamo nizao pobjedu na pobjedu, a naša četiri osma razreda iz 1. osnovne škole u Čakovcu učitelji i učiteljice (oprostite, htio sam napisati drugovi i drugarice) odveli su u kino „Udarnik“ na projekciju filma Pad Italije. Naravno, bez nekakvih papira koji se danas zovu „suglasnost roditelja“. (U to vrijeme roditelji nisu odlučivali o kurikulumu.)

Posjedasmo mi na stolce u hladnoj dvorani, zagledasmo se u veliki ekran, a tamo Dalmacija, fašistička okupacija, kapitulacija Italije, lokalni šerif kojeg više zanimaju ljubav i seks nego oslobođenje otoka od okupatora; sjajna kamera, cvrčci. Bio sam navikao da se u ratnim filmovima ori pucnjava na sve strane dok Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Dragan Nikolić i Vojislav Brajović kose sve što im je u dometu automata, mitraljeza i pištolja, ali ovdje ničeg takvog, samo modro more, sivkasto-zeleno grmlje, bijele barke i već spomenuti cvrčci. Osjećah već blago razočaranje razvojem događaja, kad se odjednom na platnu pojavi Ena Begović, gola, u horizontalnom položaju i krupnom planu.

Svi u dvorani odjednom smo zaboravili na Italiju. Začula su se dva, tri zvižduka, jedan primitivan komentar, a zatim smo utonuli u šutnju i mirno odgledali film. Učiteljica hrvatskog jezika (drugarica iz hrvatskog ili srpskog, ako je nekome tako draže) temu je otvorila odmah na sljedećem satu i sama postavila pitanje koje se očekivalo od nas:

– Možda ste se upitali čemu takve scene, je li bilo potrebno gledati takav film. O ovome može biti različitih mišljenja, a meni izgleda da je režiser Lordan Zafranović samo htio pokazati da su glavni likovi ovoga filma kao i ostali ljudi – bića s osjećajima, potrebama, pa, ako hoćete, i strastima. Nismo vidjeli ništa neprirodno, ništa čega bismo se mi ili redatelj trebali sramiti. Otvaram raspravu.

Rasprava nije trajala dugo i završila je unisonim slaganjem s učiteljicom.

Prošao je dan, prošla su tri, minuo je i tjedan, a nitko nikoga nije prozivao, optuživao, napadao, nisu se pisala priopćenja „zabrinutih roditelja“, nitko nije histerizirao, a udrugama poput „Ordo Iuris“, „Vigilare“. „Grozd“ i sličnima nije bilo ni traga ni naznake. (Istina, nije postojala ni „Protagora“, ali nije ni bila potrebna…) Školske udžbenike nije eliminirao nikakav huškački portal, u lektiru se nisu miješali ni pismeni, ni polupismeni, ni nepismeni roditelji, vjeronauk je bio izvan škola i stvar slobodne volje roditelja i(li) učenika.

2024. godina je. Kakav je tehnološki napredak donijelo razdoblje od 42 godine nije potrebno nabrajati jer ste sigurno već siti stereotipa i fraza poput privatnih letova po svemiru, projektila na daljinsko navođenje, LCD-a, interneta, samohodnih automobila i još tisuću sličnih.

Tehnološki napredak. A što je s napretkom u demokra(tiza)ciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, što je s humanizacijom i liberalizacijom? Zar nije sve što je nabrojeno u savršenom suglasju s tehnološkim napretkom? Možete to empirijski provjeriti. Organizirajte za školsku djecu odlazak u kino na film poput Pada Italije.

Očekujete li kakav zaključak, na pogrešnog ste se namjerili.

Možete vi to i sami.

  • Damir Jaklin

    Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu i PMF-u u Zagrebu. Radio kao soboslikar, pomoćnik zidara, pomoćni radnik u caffe baru, učitelj geografije i povijesti, pomoćnik urednika časopisa za kulturu i društvena pitanja, distributer reklamnih letaka, voditelj projekta "Knjige na trgu" u udruzi ACT iz Čakovca itd. Autor dviju knjiga satire i niza članaka u raznim časopisima.

Posted in Damir Jaklin: Antiprotivan.